Poznat u svjetskoj povijesti, Marko Polić (Marco Polo), po njegovim avanturama na Dalekom istoku kao i po njegovu velikom uspjehu na kineskom imperijskom dvoru.
Hrvatska u modernom svijetu nije baš tako glasovita u temi pustolova, no njoj nema premca ni u mnogo većim nacijama. Između poznatih hrvatskih pustolovaca možemo uključiti Matu Šimunovića iz Vrgorca, Davora Rostuhara, braću Mirka i Stjepana Seljana, Joška Božića i, naravno, Stipu Božića.
Počnimo od najbliže prošlosti, pa i sadašnjosti:
Stipe Božić.
Alpinist, pustolov. Jedini Europejac, poslije Messnera, koji je dva puta došao do vrha planine Everest. Jedini Europejac koji je ikada došao do vrha Everesta sa zapadne strane. Jedini čovjek koji je snimio tri najveća vrha na svijetu te se popeo na najviše vrhove svih kontinenata. Ujedno se spustio na rekordnu svjetsku dubinu od 1395 metara na Velebitu. Na skijama stigao na Sjeverni pol. Sve je svoje avanture dokumentirao i snimio.
Joško Božić, sin Stipe.
Sam dostigao do vrha svih najviših vrhova Europe, Južne i Sjeverne Amerike, kao najmlađi alpinist. Tragično poginuo u prometnoj nesreći.
Kćeri Iva i Neda su svjetskog glasa alpinistice.
Davor Rostuhar
Dugogodišnji istraživač, pustolovac. Sam, na skijama, u siječnju 2018. godine, vukući saonicu sa 137 kg, kroz 47 dana prešao 1163 km do Južnog pola. Ekspediciju je dokumentirao mobitelom. Uspješno napisao knjigu te snimio dokumentarni film „Polarni san”.
Mate Šimunović
Kroz 19 godina prošao je 360,000 kilometara i 70 zemalja u prvoj polovici prošlog stoljeća. Kroz svoja putovanja upoznao je razne svjetske ličnosti tog doba, kao na primjer predsjednika USA Hoovera, koji mu je potpisao dokumentarnu putničku knjigu, i Harryja Trumana, koji mu je davao podršku za izradu dokumentarnog filma.
Putujući otocima Indijskog i Tihog oceana susreo domoroce koji do tada nisu bili u dodiru s civilizacijom.
Susreo se u Indiji s nobelovcem Rabindranathom Tagoreom, koji je napisao: „Stigli ste do mene u Indiju i dokazali da udaljenost ne postoji.”
O njegovim avanturama pisali su po cijelom svijetu, uključujući New York Times i Shanghai Times.
Sve je to Mate, zvani „Svjetski”, prošao biciklom, na nogama ili malom jedrilicom koja se u nevremenu potopila kraj Sumatre. Nepromočivu torbu u kojoj je bila sva dokumentacija spasio mu vjerni pas Globus.
Na povratku u domovinu, nadmudrujući graničare svih zemalja, ipak nije mogao nadmudriti OZN-u, koja ga je uhapsila zbog slikanja žena koje su čekale u redu ispred trgovine robe „na točkice” na Ilici, u Zagrebu. Često je bio po zatvorima, a jugoslavenske vlasti su mu oduzele putovnicu. Mate kasnije nastavio živjeti u Vrgorcu, gdje je prodavao novine u kiosku Večernjeg lista. Njegov san za dokumentarni film, za koji je sakupio toliko podataka i slika, nije se ostvario. Umro je 1969. godine u svom rodnom gradu.
Stipe Božić, nadahnut svojim sugrađaninom, održava svake godine Festival pustolova u Vrgorcu, u čast Mate Šimunovića.
Braća Mirko i Stjepan Seljan, iz Karlovca.
U siječnju 1899. god. uputili se prema Africi putujući niz rijeku Nil prema Sudanu. Vrativši se u Kairo, uputili se prema istoku, gdje su eventualno stigli u Adis Abebu u Etiopiji. Toliko su utjecali na cara Menelika Drugog da im je dostavio 300 ljudi za istraživanje tih krajeva. Kroz tu ekspediciju su eventualno zacrtali granice između Etiopije, Sudana i Kenije, koje i danas postoje. Car ih obdario titulama i mnogim darovima koji se danas nalaze u Etno muzeju u Zagrebu.
1903. god. braća pođoše u Brazil. Namjera putovanja je bila proučiti nepoznati dio Amazone. Iste godine su započeli „Mision Cientifica Croata” (Hrvatska naučna misija). Stigli su do tada nepoznatih plemena, zacrtali zemljopisne karte od Paragvaja sve do rijeke Parane u Argentini.
1905. god. prošli su Ande planine pješke u Čile. U Santiagu su osnovali Hrvatsku udrugu za eksploataciju „Mato Grosso”.
S namjerom istraživanja Amazone s južne strane, otišli u Montevideo, gdje su se sastali s prijateljem, hrvatskim istraživačem Franjom Pommerom. Nakon razočaranja u odugovlačenje raznih dozvola vratili se u Čile. Eventualno, poslije istraživanja pustinja na sjeveru Čilea otišli u Peru. Tu su organizirali Hrvatsko dioničarsko društvo, koje je trebalo pomoći peruanskoj vladi financiranjem gradnje puteva za ujedinjenje Anda i Amazone.
Brat Mirko nastavio s istraživanjem u nepoznatoj Amazoni, gdje je nestao 1913. god. Stjepan se eventualno nakon traženja financijske pomoći od USA vratio u Peru, gdje je umro 1936. god.
Vrlo je važno da su svi njihovi zapisi i studije u Zagrebu. Kroz sve godine istraživanja i putovanja, bili su u stalnom dodiru sa Zagrebom.
Zanimljivo: gdje god bi sreli Hrvate, vrlo su rado organizirali koncerte. Mirko je svirao violinu, a Stjepan gajde.
B. C.