Poznat u svijestkoj povijesti, Marko Polić (Marco Polo), po njegovim avanturama na daleki istok kao i njegov veliki uspjeh u Kineskom Imperijskom dvoru.

Hrvatska, u modernom svijetu nije baš tako glasovita u temi pustolova no, njoj nema  pramca ni u mnogo večim nacijama. Između poznatim hrvatskim pustolovcima možemo uključiti Matu Šimunica iz Vrgorca, Davora Rostuhara, braču Mirka i Stjepana Seljan, Joška Božić i naravno Stipu Božić.

Počnimo od naj bliže prošlosti, pak i sadašnjosti:

Stipe Božic.
Alpinist, pustolov. Jedini Europejac, poslije  Messnera, koji je dva puta došao do vrha planine Everest. Jedini Europejac koji je ikada došao do vrha Everest-a sa zapadne strane. Jedini čovjek koji je snimio tri naj veča vrha na svijetu te popeose na naj više vrhove svih kontinenata. Ujedno spustio se na rekordnu svijestku dubinu od 1395 metara na Velebitu. Na skijama stigao na sjeverni pol. Sve je svoje avanture dokumentirao i snimio

Joško Bozič, sin Stipe.
Sam dostigao do vrha svih naj viših vrhova Europe, Južne I Sjeverne Amerike, kao naj mlađi alpinist. Tragično poginuo u prometnoj nesreči.

Kčeri Iva i Neda su svijestkog glasa alpinistice.

Davor Rostuhar
Dugogodišnji istraživač, pustolovac. Sam, na skijama, u siječnju 2018 godine, vučeči saonicu sa 137 kg., kroz 47 dana prešao 1163 Km. do Južnog Pola. Expediciju je dokumentirao mobitelom. Uspješno napisao knjigu te snimio dokumentarni film “Polarni San”.

Mate Šimunovic
Kroz 19 godina prošao je 360,000 kilometara i 70 zemalja u prvoj polovici prošlog stolječa. Kroz svoja putovanja upoznao je raznih svijetskih ličnosti tog doba, kao na primjer predsjednika USA Hoover, koji mu je podpisao  dokumentarnu putničku knjigu, i Harry Truman-a, koji mu je davao podršku za izradu dokumentarnog filma.

Putujuči otocima Indijskom i Tihom oceanu susreo domorovce koji do tada nisu bili u dodiru civilizacijom

Susreo se u Indiji sa nobelovcem Rabindranath Tagore koji je napisao: “Stigli ste do mene u Indiju i dokazali da udaljenost ne postoji.”

O njegovim avanturama pisali su po cijelom svijetu uključujuči NewYork Times i Shanghai Times.

Sve je to Mate, zvani “Svjetski” prošao biciklom, na noge ili malom jedrilicom koja se u nevremenu potopila kraj Sumatre. Nepromočnu torbu u kojoj je bila sva dokumentacija spasio mu vjerni pas Globus.

Na povratku domovini, nadmudrujuči graničare svih zemalja ipak nije mogao nadmudriti OZNU, koja ga je uhapsila zbog slikanje žena, koje su čekale u redu ispred trgovine robe “na točkice” na Ilici, u Zagrebu. Često je bio po zatvorima a Jugoslovenske vlasti su mu oduzele putovnicu. Mate kasnije nastavio živjeti u Vrgorcu gdje je prodavao novine u kiosku Večernjeg lista. Njegov san za dokumetarni film, za kojeg je sakupio toliko podataka i slika se nije ostvario. Umro je 1969 godine u svom rodnom gradu.

Stipe Božič, nadahnut sa svojim sugrađaninom održava svake godine festival Pustolova  u Vrgorcu, u čast Mate Šimunovica.

Brača Mirko i Stjepan Seljan, iz Karlovca.
Siječnju 1899 god. uputili se prema Africi putujuči niz rijeku Nil prema Sudanu. Vrativši se u Cairo uputili se  prema istoku gdje su eventualno stigli u Adis Ababa u Etiopiji. Toliko su utjecali na cara Menalika drugog, da im je dostavio 300 ljudi za istraživanje tih krajeva. Kroz tu expediciju su eventualno zacrtali granice između Etiopije, Sudana i Kenije, koje i danas postoje. Car ih podario titulama i mnogim darovima koji se danas nalaze u Etno muzeju u Zagrebu.

1903 god. brača pođoše u Brazil. Namjera putovanja je bila proučiti nepoznati dio Amazone. Iste godine su započeli  “Mision Cientifica Croata” (Hrvatska Naučna Misija) Stigli su, do tada nepoznatih plemena, zacrtali zemljopisne karte od Paraguaya sve do rijeke Parana u Argentini.

1905 god. prošli su Ande planine pješke u Chile. U Santiagu su osnovali Hrvatsku Udrugu za eksploataciju “Mato Graso“.

S namjerom istraživanja Amazone sa južne strane, otišli u Montevideo gdje su se sastali sa prijateljem, hrvatskim istraživačem Franjom Pommerom. Nakon razočaranja u odugovlačenje raznih dozvola vratili se u Chile. Eventualno, poslje istraživanja pustinja na sjeveru Chile otišli u Peru. Tu su organizirali Hrvatsko Dioničarsko Društvo, koje je trebalo pomoči peruanskoj vladi financiranjem gradnje puteva za ujedinjenje Anda i Amazone.

Brat Mirko nastavio sa istraživanjem u nepoznatoj Amazoni gdje je nestao 1913 god. Stjepan se eventualno nakon traženja financijske pomoči od USA vratio u Peru gdje je umro 1936 god.

Vrlo je važno da su svi njihovi zapisci i studije u Zagrebu. Kroz sve godine istraživanja i putovanja, bili su u stalnom dodiru sa Zagrebom. 

Zanimljivo:  gdje bi god sreli hrvate, vrlo su rado organizirali koncerte. Mirko je svirao violinu, a Stjepan gajde.

B C