Vince Bulic i Ursula Markovic
Izvorni članak objavljen u listu The Globe and Mail
Objavljeno 18. srpnja 2020.
Ažurirano 22. srpnja 2020.
Petar Bulic: izbjeglica, kipar, ribar, obiteljski čovjek. Rođen 1. lipnja 1940. u Donjim Palackovcima u Bosni; umro 2. ožujka 2020. u Burnabyju u Britanskoj Kolumbiji od vaskularne demencije, u 79. godini.
Nakon što ga je 1993. u audijenciju primio papa Ivan Pavao II., Petar je za lokalne novine rekao: „Mislim da sam vjerojatno prvi ribar iz Britanske Kolumbije koji je ikad bio na susretu s papom.” Svatko je od nas jedinstven, ali Petrov je život bio jedinstven na posve poseban način.
Rođen u malom poljoprivrednom selu u sjevernoj Bosni, Petar je bio najmlađi od sedmero djece. Ubrzo nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata njegova je obitelj morala sve ostaviti i bježati glavom bez obzira. Kao izbjeglice seljakali su se po istočnoj Hrvatskoj, a Petrov se dar za kiparstvo pokazao već u djetinjstvu. Od grude gline znao je izraditi figurice s kojima su se djeca igrala. Zbog toga su ga svi voljeli jer nitko nije imao novca za igračke.
Petar se nadao da će upisati likovnu akademiju Sveučilišta u Zagrebu, ali za to nije bilo novca. Umjesto toga dobio je stipendiju jedne šumarske tvrtke i upisao Šumarski fakultet.
Godine 1966. Petar je na studentskoj zabavi upoznao Mariju Durinovic. Te je večeri imala zeleno sjenilo, kakvo je tada bilo u modi, pa se Petar poslije često šalio: „Na semaforu je bilo zeleno, pa sam mogao krenuti.” Vjenčali su se 1968., a godinu poslije otplovili su u australski Melbourne, gdje se Petar nadao neko vrijeme živjeti uz brata i sestru.
Brod je pristao u Durbanu u Južnoj Africi, gdje su supružnici sišli na kopno i iz prve ruke vidjeli aparthejd u njegovu najokrutnijem razdoblju. Taj ih je posjet trajno obilježio. Nakon dvije godine u Melbourneu, u skučenoj kući s njegovom braćom i sestrama, njihovim obiteljima i naposljetku s malim sinom, Petar i Marija preselili su se u Vancouver, gdje se on nadao da će mu diploma šumarstva napokon koristiti.
Petar Bulic pokazuje papi Ivanu Pavlu II. svoj rad u Bazilici sv. Petra 1993. godine. Ljubaznošću obitelji.
Ukrcali su se na putnički brod (bilo je jeftinije od zrakoplova) i usput uživali u zaustavljanjima na Novom Zelandu, Fidžiju i u Honoluluu. U Vancouveru Petar nije našao posao u šumarstvu, no kako je već oplovio svijet, zaposlio se kao ribar. Time se bavio sljedećih 27 godina. Ribarenje je opasan posao koji čovjeka dugo drži daleko od kuće, ali Petar se nikad nije žalio. Jedino je svojoj djeci (kći Ursula rođena je 1973.) govorio da mogu izabrati koje god žele zanimanje – samo ne ribarstvo.
Kad nije bio na moru, Petar je u svojem podrumskom ateljeu u Burnabyju radio na skulpturama, uvijek uz šalicu jake turske kave. Vrhunac njegove umjetničke karijere bila je 1993. godina, kada je papa Ivan Pavao II. u Bazilici sv. Petra u Rimu blagoslovio jednu od njegovih skulptura. Na kraju susreta Petar je papi darovao drvenu kutiju dimljenog lososa iz Britanske Kolumbije. „Kad je to dobio, baš se od srca nasmiješio”, prisjećao se Petar.
Petar je bio zahvalan što je mogao živjeti i podizati obitelj u Kanadi, ali nikada nije zaboravio svoje korijene u Hrvatskoj i Bosni. Radovao se kad je Hrvatska 1991. proglasila neovisnost, ali duboko su ga rastužili rat i patnje nevinih ljudi. U to je vrijeme kako god je mogao pomagao bosanskim izbjeglicama koje su stizale u Vancouver – i katolicima i muslimanima.
Iako su ga moždani udari i vaskularna demencija usporili, Petar nikada nije izgubio smisao za humor. Dva tjedna prije smrti rekao je Mariji, s kojom je bio u braku 52 godine: „Ne brini. Ne namjeravam tako skoro umrijeti, jer si mi jednostavno prelijepa.” Iza Petra ostaje njegova umjetnost, koja krasi crkve i domove diljem Sjeverne Amerike i Europe.
Vince Bulic i Ursula Markovic Petrova su djeca.